Piše: Milisav S. Popović
Rijetko koja disciplina je prošla put od izrugivanja, guranja u blato, pa do podizanja iz kaljuge i pentranja do samog vrha - te, na koncu, tu i krunisana - kao što se dogodilo sa fiziognomikom. Već danas govorimo o drugačijem obziru, o cijenjenoj tehnici, ubici “tajni i intimnosti” čiji poznavaoci plivaju u moru novca i obavljaju neke od najtežih poslova u razotkrivanju čovjekove nutrine. Oni koji ih angažuju spadaju u red “sivih nalogodavaca”, poput službi bezbjednosti i obavještajnih centara. Naime, stručno lice koje je osposobljeno da se istom bavi za cilj ima sledeće: posmatranjem promjena na licu i izmjenama položaja nečijeg tijela utvrditi o kakvoj se osobi radi. Sve, ali baš sve, počevši sa mentalnim mapiranjem, procjenom karaktera, porijekla, ocjena dinamike logičkog rasuđivanja, trenutnog i dugoročnog stanja duše, tendencija, skrovitosti pakla i raja u čovjeku... sve rečeno i mnogo više od toga fiziognomista može da utvrdi. Zato, pažljivo raspolažite trzajima koje činite ramenima... nekome tako otkrivate šifre za nesmetan ulazak u vaše drobove.
Ne tako davno, fiziognomika je korišćenja u razotkrivanju duplih agenata - i u postupcima evidentiranja teško uhvatljivih profila spretnih špijuna. Danas je ona glavni oslonac u radu većine profiličara. Ali i onih koji su željni manipulacije.
Nazivaju je i naukom koja tumači govor obraza: tehnikom koja prepoznaje stanje ljudske svijesti prostim “opipavanjem” pulsa čovjekovog pogleda. Neki će napraviti otklon i uspješnost praktikovanja fiziognomike vezivati samo za lijevu stranu lica (izražajnija polovina), položaj obrva i splet damara u donjim kapcima; dok će drugi - osim kontrakcije ili istezanja mekih tkiva – u obzir uzimati i nivo refleksije svjetlosti u očima. Praksa je dokazala da lice, nos i usne predstavljaju jednoobrazni model koji se ispoljava u četrdesetak mogućih (bazičnih) izraza... dok uz varijetete očnih “gestova” i vrste pogleda taj broj prelazi 300. Da, dok si kazao jedno prosto “dobro sam”, faca u trenu poruči na više stotina načina zašto “dobro ipak nisi”.
No, stanje nečije duše, bez obzira na kompaktnost mišića i izgleda lica, je najbolje promatrati u posudama iza kapaka. Tamo gdje pleše zenica. Brojne teorije ukazuju da nisu samo izražajne grimase očiju način da se prepozna unutrašnja implozija ili smirenost... već i zamrljani ugao (onda kada oko naizgled tamni).
Da, koliko god vas bunilo, navodilo na skepsu i sumnjičavo frktanje - postoje tamo neki ljudi koji su u stanju da uhvate čovjekovu suštinu iz jednog običnog pogleda... koji u slobodnom intervalu ne mora da traje duže od 1,3 sekunde. Odsjaj oka ne zavisi od puke refleksije snopa iz prirode, već i od psihičkog stanja osobe... Ne šire se ili sužavaju zenice samo zbog svjetlosti, već i od sazvježđa što vam gori u grudima.
Ta, nevidljiva količina suza prevučena uz centralnu površinu oka, upravo otkriva koliko je “subjekt u promatranju” u stanju tjeskobe... ili pak razdraganosti. Manjak uzvraćene svjetlosti obično ukazuje na povučenost, trenutno grčenje duha, ili laku depresiju. Međutim, i ovakav stav treba uzeti s rezervom – u poslednjih petnaest godina sijaset sličnih predstavki se korigovalo, čak i poništilo. Pogrešno je tumačenje da jasan, uporan pogled ukazuje na iskrene i dobronamjerne ljude. Takav izraz je imao i Mengele. Takav pogled ima većina ISIL-ovaca. Takođe, ništa bliže fakticitetu nije i stav da umiljate, krupne oči sa nestalnim fokusom imaju radoznali, ekstrovertni, nestrpljivi i brzi ljudi. Većina djece sa urođenim manjkom sna i njihove majke (post natal insomnija) posjeduju upravo ovakve očigledne simptome – i nevjerovatnu količinu umora i bezvoljnosti.
Zbog zabluda kojima robuje psihologija profiličari su razradili samo tri aksiomatske pozicije (izraza) koje oči ne mogu (ili teško mogu) sakriti. To su stanje užasa, gladi i fizičkog bola. Sve ostalo je moguće inscenirati, odglumiti... lažirati.
Postoji i jedna nevjerovatna pravilnost na ljudskom tijelu. Dok su udovi, organi i ostale anatomske mjere kod svih nas različite... samo oko predstavlja izuzetak. Veličina dužice (irisa) ista je na svakom čeljadetu koji hodi ovom planetom, i iznosi preciznih 10 milimetara.
Italijansko-ruski esnaf koji njeguje slikarstvo i književnost (nazvan “Hortea” po osnivaču Horasu) svoje učenike “tjera” da u svojim radovima opisuju oči slučajnih prolaznika. Oni koji bi sa uspjehom prikazali ljepotu ukradenog pogleda bili bi spremni da oslikaju svoje prvo platno ili napišu prvi sonet. Sve dok ne dođe tog momenta, stvaralaštvo se smatra traćenjem boja, ili poetikom bez udisaja. Vjerujući da boženstvenost sni iza kapaka, Horteanci svu svoju snagu i stvaralačku energiju daruju tuđim pogledima. I uče da ne zaborave treptaje. Tvrde da, bez obzira na sve, čovjekove laži ne mogu da iskre iz očiju... da “očima uvijek treba više vjerovati nego ušima”. Jer, istina je izmjerena... iznosi svega 10 milimetara.
Neko bi rekao “pazi kako gledaš dok lažeš”. Pametniji bi odgovorili, nije “kako”, već “koga” lažeš. Ako je iris odista kod svih iste dužine, zašto su nam onda istine kratkovide? I ko treba da nosi naočare?, onaj ko laže ili koga lažu? Ne znam... zato i dalje najradije gledam u proplanke.
(Autor je književnik)